Alex Vatanka: Khameneijev Iran je 'brod koji tone' i mora praviti kompromise da bi preživio

Iranski vjerski lideri posegnuli su za dosad nezapamćenom brutalnom silom kako bi ugušili višesedmične antirežimske proteste koji su predstavljali najveću prijetnju njihovoj vlasti u posljednjih nekoliko decenija.

Iako se čini da je klerikalni establišment preživio najnoviji talas masovnih protesta, mnogi posmatrači tvrde da su mu dani odbrojani.

Američki predsjednik Donald Trump, koji je zaprijetio vojnom akcijom protiv Irana zbog smrtonosnog gušenja protesta, pozvao je na novo rukovodstvo u Islamskoj Republici.

Radio Slobodna Evropa(RSE) razgovarao je s Alexom Vatankom, direktorom Iranskog programa na Institutu za Bliski istok u Washingtonu, o mogućim potezima SAD-a prema Teheranu i izgledima za promjene u Iranu.

*intervju je uređen radi dužine i jasnoće.RSE: Po prvi put u gotovo četiri decenije čini se da bi se stvari u Iranu konačno mogle promijeniti. Sve više izgleda kao presudan trenutak – sada ili nikad. Protesta je bilo i ranije. Po čemu je ovaj drugačiji?

Alex Vatanka: Očigledno je da je Iran u protekloj deceniji, pa i ranije, doživio niz protesta. Ono što se promijenilo tokom posljednjih deset godina jeste njihova učestalost. Protesti se dešavaju sve češće i postaju sve radikalniji. Prije deset godina demonstranti su tražili promjene politika i uzvikivali slogane o tome koliko je život težak.

Danas traže rušenje režima. Uzvikuju "smrt diktatoru", pod čime misle na vrhovnog vođu, ajatolaha Alija Khameneija. Ranije bi izlazili na ulice i eventualno palili kontejnere za smeće u Teheranu. Sada svjedočimo napadima na džamije. Neki demonstranti su bili spremni da se fizički sukobe sa sigurnosnim snagama. Vidjeli smo hiljade ubijenih ljudi.

Činjenica je da je ovo na potpuno drugom nivou. Svakim novim talasom protesta vidimo nastavak trenda: demonstranti su sve bjesniji, njihovi zahtjevi su sve temeljniji. Oni žele suštinske promjene, dok sigurnosne snage djeluju sve nemilosrdnije.

Vanjski kontekst je također važan, jer režim iskreno vjeruje da će, čak i ako su ovi protesti domaći, strane sile pokušati iskoristiti trenutak u svoju korist. Optužuju Sjedinjene Američke Države i Izrael da su na neki način umiješani. To ovaj koktel čini mnogo opasnijim od bilo čega što smo vidjeli u prethodnim rundama protesta.

RSE: Kad smo već kod stranih sila, razgovarajmo o mogućoj američkoj intervenciji. Na osnovu Trumpovih početnih tvitova – "pomoć je na putu" – činilo se vjerovatnim. No sada izgleda da je ta prijetnja splasnula. Koliko je intervencija vjerovatna i jesu li iranske vlasti u međuvremenu dobile predah?

Vatanka: Ne čini se da predsjednik Trump ima jasnu strategiju. Uključio se i rekao da je na strani demonstranata upravo kada su protesti bili u zamahu. Na trenutak je izgledalo kao da je režim na rubu sloma. Međutim, čim su se protesti smirili, predsjednik je promijenio stav, rekavši da ne ubijaju ljude i da ih ne pogubljuju.

Zbog toga ne vidi potrebu da se Sjedinjene Američke Države uključe. To nas vodi do njegove osnovne filozofije. On intervenira kada misli da će biti na pobjedničkoj strani. Sigurno nije zainteresiran da SAD uvuče u još jedan otvoreni, dugotrajan sukob na Bliskom istoku koji liči na izgradnju nacije – upravo ono protiv čega se uvijek zalagao. On nije čovjek kojeg zanima izgradnja tuđih država.

On želi, kako kaže, učiniti Ameriku ponovo velikom. U tom smislu, nikada nije namjeravao intelektualno se obavezati na dugu kampanju pomoći demonstrantima – da im pomogne u organizaciji ili da im pruži sve što im je potrebno za dugotrajnu borbu protiv režima. To nikada nije bila realna opcija. Na trenutak je pomislio da bi možda mogli pobijediti u Iranu i da bi on trebao stati na njihovu stranu. Kada se ispostavilo da nisu ni blizu pobjede, povukao se.

RSE: Može li Trump biti u iskušenju da učini nešto slično onome što je uradio u Venecueli – da američke snage uhvate predsjednika Nicolasa Madura i izbace ga iz zemlje – umjesto dugotrajnog angažmana?

Vatanka: Scenarij poput onog u Venecueli zahtijeva nekoliko stvari. Najvažnije je pitanje postoje li ljudi unutar iranskog režima s kojima su američke obavještajne agencije u kontaktu – ljudi koji su spremni prihvatiti promjenu vlasti. Ne možete imati Islamsku Republiku pod Alijem Khameneijem i to nazvati promjenom. On mora otići.

Pitanje je ima li Sjedinjene Američke Države takav uticaj, snagu i pristup ljudima unutar režima koji bi mogli dovesti do tranzicije ka Iranu poslije Alija Khameneija. Ako bi se to dogodilo i ako bi to zaista značilo da će se stvari u budućnosti promijeniti, mnogi bi ljudi bili zadovoljni.

Ako biste samo uklonili Alija Khameneija, a sve ostalo ostalo isto – na primjer, ako bi Revolucionarna garda (IRGC) postala otvorenija – to ne bi bila promjena koja bi zadovoljila ljude u Iranu. To sigurno ne bi zadovoljilo opoziciju.

Promjena mora biti suštinska. Može se zamisliti scenarij u kojem ljudi unutar režima shvate da ovako više ne može, da je vrijeme isteklo i da je ovo prilika da "napuste brod", posebno ako im SAD mogu ponuditi izlaz — alternativu, način da se iskrcaju s ovog broda koji tone. Ako ne potone sutra ili sljedeće sedmice, gotovo je sigurno da će potonuti u bliskoj budućnosti.

RSE: O kojem vremenskom okviru govorimo? Vlasti su, čini se, dobile privremeni predah. Koliko dugo mogu opstati?

Vatanka: Ne postoje pokazatelji koji sugeriraju da režim može opstati još deset do petnaest godina, jer po prvi put vidimo da je ekonomija zaista iscrpljena nakon više od decenije sankcija. Ranije su vlasti uspijevale manevrisati, osmišljavajući fleksibilne politike kako bi se nosile sa sankcijama, ali sada ostaju bez opcija.

Osim toga, tu su i problemi korupcije i upravljanja, gdje su vladajuće elite izgubile kompas. Ne uspijevaju privući niti inspirisati mlade. Sve se to istovremeno spaja i stvara vrlo specifične okolnosti. Ideja da bi režim mogao trajati mnogo duže vrlo je upitna. Gušenje problema nasiljem može jednom ili dvaput dati rezultat, ali ne postoji garancija da će to uspjeti svaki put.

RSE: Može li klerikalni establišment praviti ustupke ili obećati reforme, ili bi to pokazalo slabost i dodatno ohrabrilo proteste?

Vatanka: Alija Khameneija su više od svega oblikovala dva događaja u njegovoj odlučnosti da ne popušta demonstrantima dok su na ulicama i dok ga direktno izazivaju. Prvi je način na koji se šah nosio s protestima i revolucijom 1978. i 1979. godine. Khamenei je tada bio prisutan. Vidio je šaha kako se pojavljuje na državnoj televiziji i govori: "Čuo sam glas vaše revolucije." To je bio njegov kraj.

Khamenei to neće uraditi. On neće reći ništa slično. Naprotiv, učinio je suprotno. Dao je zeleno svjetlo represiji jer smatra da su zastrašivanje i strah put naprijed. Drugi događaj koji ga je oblikovao bio je ono što je uradio Mihail Gorbačov.

RSE: Možemo li vidjeti iransku verziju glasnosti ili politike otvorenosti?

Vatanka: Khamenei je bio mlad vrhovni vođa kada je gledao kako se Sovjetski Savez urušava iznutra. On ne želi raditi ništa krupno kada je riječ o reformama. Umjesto toga, mora – bez javnog prihvatanja promjena ili pristanka na velike reforme – preduzeti određene korake koji sugeriraju određenu spremnost na promjene.

Na primjer, već mjesecima vlasti su prestale striktno provoditi obavezno nošenje hidžaba. To je zvanična politika režima, ali su shvatili da ona ljude čini bijesnim. Druga stvar je da razgovaraju s Amerikancima. Čak i nakon što su bili napadnuti od strane SAD-a, i dalje tvrde da su razgovarali.

Postoje i izvještaji da su spremni na neku vrstu razgovora s Izraelcima preko Rusa, pri čemu bi ruski predsjednik Vladimir Putin posredovao između izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i iranskog rukovodstva.

Sve to ukazuje na režim koji se nalazi u vrlo nezavidnoj poziciji i koji zna da mora praviti kompromise. Mora se savijati i biti fleksibilan kako bi preživio. Ne objavljuje to glasno niti priznaje da popušta, ali u praksi poduzima korake koji pokazuju da zna da u ovom trenutku nema drugog izlaza osim kompromisa.

Režim je tvrdoglav, a ta tvrdoglavost oličena je u njegovom vrhovnom vođi, ali nije samoubilački nastrojen. Fleksibilniji je prema vanjskom svijetu nego prema unutrašnjem.

Daje male ustupke jer se boji klizavog terena koji bi reforme mogle pokrenuti.

Postoji određena spremnost na promjene – nedovoljna da zadovolji javnost, ali dovoljna da pokaže izvjesnu fleksibilnost.

RSE: Kad već govorimo o tvrdoglavosti ili nefleksibilnosti, koliko je danas islamska ideologija snažna u Iranu u poređenju s 1980-im godinama?

Vatanka: Nakon 47 godina ove vlasti, ideologija koja ju je nekada pokretala uveliko je iščezla. Bila je važna osamdesetih godina, ali danas je velika većina ljudi u sistemu tu zato što tu zarađuju platu. Nemaju alternative, a niko im nije pokazao drugačiji politički sistem u kojem bi i dalje mogli imati neku ulogu.

Plaše se da bi velike promjene značile gubitak posla, novca ili potencijalno života. Zbog toga se toliko ljudi drži onoga što je, u suštini, brod koji tone.

RSE: Osvrnimo se na pitanje liderstva. S obzirom na to da Khamenei ima 86 godina, ko bi ga mogao naslijediti a da se ne dovede u pitanje legitimnost islamskog sistema?

Vatanka: To je ključno pitanje. On nikada nije javno ukazao na nasljednika, što je u skladu s njegovom prirodom. Ne želi dijeliti reflektore ni s kim, zbog čega nikada nije imao zamjenika. Prema Ustavu, na Skupštini eksperata je da izabere njegovog nasljednika.

Međutim, može se dogoditi i situacija u kojoj nakon njega neće biti vrhovnog vođe. Od 1979. godine tu funkciju obavljala su samo dvojica ljudi – osnivač Islamske Republike, ajatolah Ruhollah Khomeini, i Khamenei. U iranskoj historiji ne postoji dublji presedan za ovu poziciju. Ukidanje Ureda vrhovnog vođe i restrukturiranje političke moći nisu tako nerealni kako se možda čini.

RSE: Da li bi to moglo značiti da se Revolucionarna garda (IRGC) ponovo izgradi ili redefiniše svoju ulogu?

Vatanka: Ovo je teokratija, a teokratija je po svojoj prirodi zamišljena da njome upravlja viši vjerski autoritet, a ne ljudi u uniformama. Jedan od scenarija je simbolični vjerski vođa s titulom vrhovnog lidera, ali s vrlo malo stvarne moći, dok Revolucionarna garda upravlja zemljom.

Na mnogo načina, IRGC već vodi glavnu riječ. Khamenei je daleko moćniji od bilo koga ko bi ga mogao naslijediti. Nakon 37 godina na vlasti, niko zapravo ne može popuniti njegovu poziciju. Ipak, najmanje posljednje dvije decenije, Revolucionarna garda je aparat države s kojim ljudi najviše povezuju Iran.

RSE: Može li se iranska teokratija pretvoriti u vojnu huntu?

Vatanka: To je moguće. To je jedan od scenarija o kojima se spekuliše. Međutim, Iran nema historiju vojne vladavine. Ovo nije Latinska Amerika sedamdesetih godina. Historijski gledano, Iranom su vladali kraljevi, a zatim, od 1979. godine, klerici. Otvorena vladavina Revolucionarne garde bila bi nova realnost. Čak i u tom slučaju, problemi režima ne bi nestali. Revolucionarna garda u praksi upravlja Iranom već decenijama, kako unutar zemlje tako i u inostranstvu. Sama zamjena Khameneija otvorenom vladavinom IRGC-a ne rješava ništa.

RSE: Da li bi to društvu moglo dati lažni osjećaj predaha — osjećaj da je Khamenei otišao i da se sada sve radi za veće dobro nacije?

Vatanka: Ne. Revolucionarna garda se ne doživljava kao nacionalni heroj. Možda je tako bilo osamdesetih godina, tokom rata s Irakom, ali već decenijama uglavnom se bore protiv Iranaca u samoj zemlji ili vode avanturističke politike u mjestima poput Libanona ili Gaze. Vrlo malo Iranaca vidi IRGC kao nacionalne heroje. U tom smislu, Khamenei i Revolucionarna garda su nerazdvojivi. Njihovo preuzimanje vlasti ne bi donijelo stvarnu promjenu sudbine režima.

RSE: Slično kao Putin u Rusiji, cijele generacije u Iranu odrasle su gledajući jednog čovjeka kao jedinog vođu države. Kakav je učinak toga na nacionalnu psihu i kako to komplikuje situaciju onome ko dođe poslije njega?

Vatanka: Kraj ere Alija Khameneija bio bi prilika da se nacija vrati tamo gdje je stala. Iran je decenijama bio zamrznut u ideološkom balonu kojem je on posvećen. Njegov odlazak otvara prostor. Da, u društvu postoje sljedbenici Khameneija, ali govorimo o možda pet do deset posto stanovništva. On nije heroj nacije od 90 miliona ljudi. On se vidi kao problem.

On nije očinska figura kakvom se predstavlja. Kada naređujete masovna ubistva mladih ljudi u zemlji, uključujući i djecu, ne možete uvjerljivo tvrditi da imate tu ulogu.

RSE: Ako protesti uspiju sada ili u bliskoj budućnosti, šta će se dogoditi s religijom kao institucijom?

Vatanka: Vidimo da se džamije otvoreno napadaju, što pokazuje koliko je religija pod velikim pritiskom. Mnogi Iranci napuštaju islam, posebno verziju islama kakvu predstavlja Khamenei. Iran je, po mnogim pokazateljima, najsekularnija zemlja na širem Bliskom istoku — sekularnija čak i od Turske ili zaljevskih zemalja. To nije zato što je islam kao takav učinio nešto pogrešno, već zbog načina na koji ga je režim prakticirao.

RSE: Kako objasniti popularnost šaha među dijelom demonstranata? Da li je to samo zato što on nije bio toliko loš kao režim koji ga je zamijenio, ili ljudi traže snažnog vođu bez turbana?

Vatanka: To nas vraća na pitanje ko danas inspiriše ljude. Monarhisti koji se ugledaju na [bivšeg prijestolonasljednika u egzilu] Rezu Pahlavija, njegovog oca šaha i djeda Rezu Kana, tvrde da su ti lideri tokom svoje vladavine mnogo toga postigli. Modernizirali su i razvili Iran.

Nasuprot tome, Islamska Republika je donijela izolaciju, sankcije i zavisnost od Rusije i Kine. Mnogi Iranci svoje lidere procjenjuju prema tome ko je učinio zemlju snažnijom i uglednijom.

RSE: Učiniti Iran ponovo velikim?

Vatanka: Da. Postoji mnogo nostalgije, ali ta nostalgija nije nastala iz praznine. Postoji zato što je režim izuzetno loše povezivao i inspirisao ljude.

RSE: Ako bi se pojavio snažan vođa koji bi Iranu ponovo dao težinu, traže li ljudi svog Putina?

Vatanka: Do određene mjere, da. Svako ko može spasiti ljude od Khameneija dobija na privlačnosti. Reza Pahlavi ima historiju, prepoznatljivo ime i određen pristup stranim silama. Međutim, ovo je duboko sporno pitanje unutar Irana, ali i u dijaspori.

Ideja da Irancima može upravljati samo snažan čovjek je pojednostavljena. Postoji nada da se opozicija može organizirati i krenuti ka demokratskom, pluralističkom sistemu sličnom evropskom. Koncentracija prevelike moći u rukama jednog pojedinca uvijek nosi rizike.

RSE: Kina i Rusija očigledno pažljivo prate situaciju. Koje su njihove realne opcije i koliko bi ih koštao pad iranskih klerikalnih vlasti?

Vatanka: Kina ima vrlo ograničen interes da brani Islamsku Republiku. Peking Iran posmatra kao transakcijskog partnera, korisnog uglavnom kao izvor jeftine nafte, i učinio je vrlo malo tokom protesta ili tokom prošlogodišnjeg dvanaestodnevnog rata s Izraelom. Kina neće ulaziti u sukob s Washingtonom niti ulagati politički kapital kako bi spasila Teheran. Ako bi režim pao, glavni gubitak za Kinu bio bi nestanak izvora jeftine energije pogođene sankcijama, a ne gubitak pravog strateškog saveznika.

Rusija, s druge strane, vidi Iran kao strateški tampon i korisnog partnera u regionalnim sukobima, ali ne kao ideološkog saveznika. Podrška Moskve je stvarna i značajna, ali je ograničena pragmatizmom. Pad režima bi za Rusiju značio gubitak regionalnog partnera koji pomaže u apsorpciji zapadnog pritiska, ali Moskva ne vezuje vlastitu sigurnost za opstanak iranskog režima.

Priredila Elvisa Tatlić