Puč u Turskoj utjecat će na budućnost NATO-a

Neuspjeli vojni puč gurnuo je Tursku u političku krizu i utjecat će na budućnost NATO-a i sigurnost nekoliko susjednih regija. Također bi mogao dopustiti Rusiji da proširi svoj utjecaj uzduž europskog najranjivijeg jugoistočnog boka.

Turska je ključna članica Saveza, ima drugu najveću vojsku u NATO-u nakon SAD-a, prema procjenama s oko 411.000 vojnika, i sedma je država na svijetu po visini ulaganja u obranu. Ankara je značajno pridonosila operacijama NATO-a, uključujući pomorsku prisutnost Saveza na Mediteranu i Egejskome moru, kako bi se spriječilo krijumčarenje ljudi, te u NATO-ovoj patrolnoj misiji "Operation Active Endeavor".

Turska predstavlja geopolitički most između Europe, Bliskog istoka i Azije te ugošćuje nekoliko američkih baza, uključujući zračnu bazu Incirlik na jugu zemlje, iz koje američki zrakoplovi kreću u napade protiv IS-a. Nazire se opasnost da se vlada predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana okreće od Washingtona i postane manje pouzdan saveznik NATO-a, pogoršavajući volatilnost u nekoliko već ionako nestabilnih regija.

Erdoğan je nametnuo tri mjeseca dugo izvanredno stanje i čisti vojsku, pri čemu je uhićeno oko trećine svih viših časnika. To će utjecati na mogućnost Ankare da se brani i pridonosi zajedničkoj NATO-ovoj sigurnosti. Cilj udara na različite državne institucije, uključujući vojsku, jest eliminirati mrežu pobornika Fethullaha Gülena, Erdoğanova zakletog neprijatelja u egzilu, kojega predsjednik optužuje da je inspirirao puč i čije izručenje traži od SAD-a.

Turska vojska, koja je nekada bila bastion sekularne kemalističke ideologije i prozapadne demokracije, velikim je dijelom postala bojno polje dviju esencijalno islamističkih frakcija, od kojih ona nacionalistička i antizapadnjačka raste. To će imati ozbiljne posljedice za integritet i izvedbu vojske te potkopati njezinu ulogu u NATO-u. Erdoğan će čistkom osloboditi vojsku od gülenističkog utjecaja, no može također prouzročiti veliku štetu zapovjedništvu srozavanjem morala i sposobnosti.

Slabija Turska postala bi ranjivija na terorističke napade, sve sklonija kurdskom separatizmu, dok bi se smanjila njezina učinkovitost na Bliskom istoku te bi postala izloženija ruskim ekspanzivnim utjecajima. Istodobno će se javljati teškoće u odnosima Ankare i SAD-a. Ako ne izruči Gülena, vjerojatno na temelju uvjerljivih dokaza da je sudjelovao u pokušaju puča, na Washington će se sve izraženije gledati kao da želi zbaciti Erdoğanovu administraciju.

Kremlj predsjednika Putina želi predstaviti Erdoğanu kao kolegu autokrata za zajedničko odupiranje američkom miješanju, uključujući navodni izvoz "revolucija boja" pod krinkom izgradnje demokracije i pokušaja pučeva koji bi trebali utjecati na promjene režima. Racionalno govoreći, Turska treba NATO kao mač i štit s obzirom na sukobe na Bliskom istoku, eskalirajuću rusku asertivnost i kompetitivni odnos Ankare s Iranom.

Međutim, Moskva se nada da će se okoristiti turskim neredima i svakim slabljenjem njezina vojnog potencijala te kalkulira da će steći prednosti u nekoliko susjednih regija.

Na Crnome moru Ankara neće biti toliko sklona podupiranju rumunjske inicijative za jačanje pomorske prisutnosti NATO-a kao zaštite protiv ruskog ekspanzionizma i militarizacije. Na Bliskom istoku će ojačati uloga Rusije ako Turska ograniči podršku američkim misijama protiv IS-a i fokusira se na borbu s kurdskom prijetnjom. Na Južnom Kavkazu Azerbajdžan bi se mogao naći sve izoliraniji od Zapada ako Turska, njegov ključni regionalni partner, počne naginjati u promoskovskom smjeru. Rješenje sukoba u Nagorno Karabahu i povratak azerbajdžanskog teritorija koji je okupirala Armenija postat će još problematičniji.

Na Balkanu će turski utjecaj vjerojatno blijedjeti ako zemlja konsolidira svoj autoritarizam i islamizam, što će udaljiti sekularne demokracije na Balkanu koje teže članstvu u EU. To može ruskom utjecaju dati još više prostora, bez obzira na to je li riječ o ekonomskoj ili političkoj penetraciji. Štoviše, Moskva će moći iskorištavati ekonomske potrebe Ankare za vlastite ambicije. Na primjer, može se očekivati oživljavanje plinovoda Turski tok, dizajniranog kako bi Balkan postao još ovisniji o Rusiji.

Turska volatilnost će utjecati i na EU, kojoj je podrška Ankare ključna u kontekstu masovne migracije i priljeva terorističkih regruta. Sporazum koji su potpisali Bruxelles i Ankara u ožujku 2016. godine značajno je pridonio smanjenju priljeva migranata ovoga ljeta. Ako se turska vlada bude osjećala da se neopravdano nalazi pod napadom svojih EU partnera, dotok bi se mogao ponovno otvoriti.

Rezultati Erdoğanova posjeta Moskvi početkom kolovoza moraju se pozorno pratiti jer Zapad riskira izgubiti Tursku kao NATO-ova saveznika ako se Ankara odluči za bližu sigurnosnu vezu s Rusijom. Tijekom hladnog rata NATO se bavio mnogo ozbiljnijim smetnjama za demokraciju od onih kojima trenutačno svjedočimo u Turskoj, kao što su uspješni vojni pučevi u Grčkoj i Turskoj te diktatura u Poljskoj. No, ulozi su bili preveliki da bi se napustio vitalni savez.

U sve konfliktnijoj i nestabilnijoj mega regiji koja okružuje Tursku ulozi bi mogli biti čak i veći nego u vrijeme hladnog rata.