Kako su zvučala Vivaldijeva 'Četiri godišnja doba' uz prizvuke jazza, etna, popa...
"Slobodno možete pljeskati između stavaka, fotografirati, snimati, pjevati i zaplesati ako to želite" - rekao je Matej Meštrović na početku koncerta pod imenom 'Vivaldi 4 godišnja doba za 3 klavira'.
Riječi su upućene brojnoj publici koja je zajedno s njim, Matijom Dedićem i Hakanom Ali Tokerom strpljivo čekala sat i deset minuta ne bi li sitna i uporna kiša prestala padati. I, udružena želja je uslišana pa se s programom moglo započeti, doduše u nešto skraćenoj verziji. Zbog nepredvidljivog vremena koje nas je opet moglo iznenaditi, izostavljena su dva Bachova djela u Dedićevoj i Hakanovoj obradi – Badinerie i Toccata i fuga in Blue – stoga je noć ispunila samo Vivaldijeva glazba.
Drveni podij
Istaknimo kako je koncert održan ispred Kneževa dvora, prostoru koji se u dubrovačkoj glazbenoj sezoni sve češće koristi. Na drvenom - i mokrom! - podiju bila su smještena tri klavira s pročeljem Dvora u pozadini. Sva publika je sjedila u razini partera i s tri je strane okružila izvođače. Vizualno je riječ o impresivnom prizoru u kojem je tmurno i prijeteće nebo bez zvijezda neplanirano ilustriralo scene iz same skladbe.
Izvedba Meštrovićeve obrade Vivaldijeva Četiri godišnja doba predstavlja svjetsku premijeru - kako su u najavama isticale 67. Dubrovačke ljetne igre - i na tu je činjenicu organizator posebno ponosan.
Dva hrvatska glazbenika, Matija Dedić i Matej Meštrović, te turski Hakan Ali Toker, tri vrsna pijanista i tri vrsna umjetnika, u vratolomnom su druženju od nešto malo više od sat vremena publici ponudili vrhunsku zabavu. Čuvena skladba je imala prizvuke jazza, etno ugođaja s ovih prostora, klasičnog jezika i još puno toga u većoj ili manjoj mjeri. U nekim središnjim stavcima Hakan je klavir zamijenio harmonikom, pri čemu je pokazao izuzetnu muzikalnost, ali ne i očekivanu tehničku razinu. Od svih dvanaest stavaka ove popularne skladbe jedino je Presto, treći stavak Ljeta, bio potpuna improvizacija, i to Hakanova. On je od publike zatražio da predlože tri naslova čije će melodije uvrstiti u stavak.
Zabavna večer
Ubrzo se s raznih strana čulo: Za Elizu, Let it be i Singing in the rain. Pa se na klaviru prožimala Vivaldijeva glazba s te tri melodije, ali i s nekim drugim klasičnim naslovima, recimo Na lijepom plavom Dunavu. Taj je stavak u više navrata popraćen spontanim pljeskom, što je atmosfera koju su, sudeći po uvodnim riječima, izvođači i sugerirali i očekivali.
Meštrović, Dedić i Hakan komunicirali su tek povremenim pogledima preko poklopaca instrumenata. Ponekad je Meštrović slobodnom rukom, baš kao što su to s continua radili majstori u baroku, davao upute za početak stavka, promjenu tempa li neke druge finese. A osmijeh na licu kod sva tri umjetnika jasno je govorio o užitku i veselju koje je izazvalo zajedničko sviranje i ugođaj koji su stvorili kod publike. Ali i opuštenost i olakšanje što se koncert ipak održao unatoč neizvjesnosti do posljednjeg momenta.
Uglavnom, riječ je o zabavnoj večeri koja bi u vremenima kad je glazbeni program Igara imao više smislenih slojeva spadala u popratni program. Ili, kako se nekad nazivalo, off-program.