PIŠE MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ - I moja plaža, baš kao vaša, vaš kafić, trg, kvart, od jučer odzvanjaju Oliverom. Samo u Splitu, više od stotinu ljudi okupilo se tijekom prve noći na ovom svijetu bez Olivera i pjevalo ga. Iste noći, iz smjera Duća, opet ga čujem. Navili su ga na najglasnije u kafiću na plaži. Ljudi gledaju more, pijuckaju i puštaju da ih opet prožme. Svjesni ili ne, tetovirani smo njime, istočkao je naše živote, obujmio nas na neki čudan način, tako da je o njemu nemoguće reći nešto suvislo. Previše je tu uspomena, onih najprivatnijih, djetinjih, još dok nismo bili osobe kakve smo danas, što su se odvijale uz Olivera negdje u pozadini.
