JEDAN, DVA, TRI, ČETIRI - DINAMO! Dinamo bez kompleksa, bez straha, Dinamo koji ima 'muda' do poda, Dinamo koji ima i 'sjever'. Ovaj Dinamo ima sve!
Stajao sam tupo nad tipkovnicom dobrih pola sata, možda i više. Jer, navikli smo na batine, navikli na šamare, tome smo odavno podigli epitafe. I to su tekstovi koji su se pisali iz gorčine, ali i navike. Zagrebačkim novinarima oni su izlazili sami po sebi. Mogao si ih čak i unaprijed pisati. Imaš uvod, imaš zaplet, kao i očekivani rasplet. Teško je, ali očekivano. Ide to, samo od sebe, jer Dinamo u Ligi prvaka, hej, bio je "fiks". Piši dvojku, u hendikepu...
A onda - ovo. OK, znaš da ovo nije baš "onaj" Dinamo, kao magare naviknut na batine, lani je pokazao da ima i gard, i kvalitetu, i neku kemiju, koju su prepoznale i tribine, ali ipak, Dinamo je to, moraš puhati i na hladno. Baš moraš. A onda, kažemo - ovo...
Jedan, dva, tri, četiri - Dinamo!
Dok su u poluvremenu svi hvatali zrak nakon perfektne Bjeličine postavke utakmice, koji je s trećim stoperom ugušio svu opasnost Atalante, a Dinamo navodio prema čudesnih 3-0, dok je, dakle, modri trener pisao dizertaciju kojom će ući u panteon najboljih Dinamovih trenera u povijesti, i to bez dvojbe, palo je pitanje trojici vječnih Dinamovih kroničara, ujedno i dinamovaca do groba: "Gdje staviti ovo poluvrijeme?"
- Dinamo - Zvezda 3-0, 1982. - rekao je prvi.
- Dinamo - Partizan 5-0, 1998. - odmah je ustvrdio drugi.
- Dinamo - Celtic 3-0 - kazao je treći.
I svi su, u biti, apsolutno bili u pravu: Dinamo ovakvu utakmicu nije odigrao zadnjih 20 godina! Minimlano!
Svi su se bojali ove Atalante, s razlogom, ali ova je Atalanta otpuhana s Maksmira bez jednog, jedinog pucnja. Nenad Bjelica je očitao lekciju hvaljenom i slavljenom Gasperiniju, koji je u nastavku, nakon 0-3, mijenjao i spustio četvoricu u zadnju liniju, ali nije bilo vajde. Uskoro je dobio i četvrti... Protiv ovakvog Dinama, a-a, to nije išlo. Dinamo je potpuno uništio Talijane, na pogon prepunog Sjevera, kojeg se isto u ovakvoj formi čekalo još od Werdera 2007., ali i cijelog kadra, u kojem je prvo svoju želju pokazao Olmo, pa je potegao Leovac, uključili se svi,. a onda je onaj posljednji 'touch' dao - Mislav Oršić.
Dinamovac od glave do pete, Zagrepčanin iz Malešnice, "purger" koji je nekoć Dinamo gledao s istog tog Sjevera, koji mu je sinoć kliktao. Od Intera, gdje smo ga prije skoro deset godina proglasili zaprešićkim Muniainom, morao je proći svoja iskušenja, da se vrati tamo gdje pripada, na mjesto koje mu je, očito, bilo suđeno.
- Znaš, mali, svatko uvijek ima pravo na jednog svog - često je u redakciji objašnjavao Tomislav Židak.
Da je živ, nema sumnje, odabrao bi njega. I ovaj Dinamo. Dinamo bez kompleksa, Dinamo bez straha, Dinamo koji ima "muda" do poda. Dinamo, konačno, koji ima kvalitetu, koji opet ima svoju veliku snagu sa "sjevera", i snagu za borbu s najvećima.
Veliki je osmijeh navukao Maksimir, isti onaj stadion kojem su se Talijani do jučer smijali. Ali neka su. Smijeh im je, onaj podcjenjivački, zbog apsolutno svega, čudesnog i toliko željenog a zaboravljenog navijanja, zbog kojeg Dinamo i jest ovo što jest, i nevjerojatne igre, definitivno zapeo u grlu.
Zagreb slavi. Dinamo - Atalanta 4-0! Dinamo je, uštipnimo se svi zajedno, zajednica koja osvaja. A ovo je samo početak...