'Bosanski černobili': Toksični otpad u BiH

U Bosni i Hercegovini (BiH) ima na desetine industrijskih zona u kojima leže ogromne količine toksičnog industrijskog otpada koji truje građane, a vlasti ne rade ništa da ih otkriju i uklone, čime svjesno ubijaju građane ove zemlje, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Damir Arsenijević sa Univerziteta u Tuzli, koji je osnivač platforme za ekološku humanistiku "Zemlja-Voda-Zrak" iz Tuzle.

On ističe da je nedopustivo da postoje 'bosanski černobili' zbog čega je platforma "Zemlja-Voda-Zrak" uticala na vlast u Tuzlanskom kantonu (jedan od deset kantona u entitetu Federacija BiH) da se pozabavi opasnim zonama u gradu Tuzli, na sjeveroistoku BiH, u kojima ima na desetine hiljada tona toksičnog otpada iz bivših industrijskih postrojenja koje su ekološke bombe.

Vlada Tuzlanskog kantona 11. maja imenovala je Tim za analizu stanja opasnog otpada u industrijskoj zoni Tuzle, koji će analizirati stvarno stanje o količini i vrsti zaostalih supstanci u krugu nekadašnje fabrike hemijske industrije ˝Hlor alkalnog kombinata˝ (HAK 1 i HAK 2), te nekadašnjem odlagalištu otpada u naselju Moluhe.

RSE: Imate li saznanja o tome šta se nalazi u idustrijskim zonama nekadašnjih hemijskih postojenja HAK 1 i Hak 2 i nekadašnjem odlagalištu otpada u naselju Moluhe, u kojima će krenuti rad na otkrivanju vrsta i količina toksičnog otpada?

Arsenijević: Ovo je odličan potez Vlade Tuzlanskog kantona da konačno počnu rješavati jednu ekološku bombu koja se nalazi u Tuzli, a kakvih ima na desetinu u cijeloj državi, i koje po svom sastavu prijeti da zagadi veći dio naše zemlje i uništi bespovratno.

Posebno je to značajno za naselje Moluhe gdje se deponovao opasni kruks (toksični industrijski otpad hemijske industrije koji liči na katran op. RSE), koji su građani raznosili i koristili za asfaltiranje pristupa svojim kućama, ne znajući o kakvom otrovu se radi.

Ovo je prvi uspješan pokazatelj kako civilno društvo može da utiče na rješavanje jednog ogromnog problema, a to je problem ekološkog nasilja. Mi iz platforme ˝Zemlja-voda-zrak˝ uspjeli smo da napravimo dokumentarni film o HAK-u koji se zove ˝HAK- mjesto straha˝, nakon čega su se neke stvari počele dešavati, a ovo počelo biti tretirano kao bezbjedonosni problem za cijelu našu zemlju. Ovo je primjer kako se neke stavari rješavaju, a slično radimo i u Banjaluci i Mostaru.

Mi ne znamo tačne podatke o količini opasnih materija u krugu fabrike HAK i postrojenjima 1 i 2, ali mi smo dvije godine radili zajedno sa radnicima na rekonstrukciji onoga što je dole preostalo. Mi otprilike znamo da ima 40 tona visoko zapaljivog propilendioksida, da ima nekoliko hiljada tona kruksa koji se našao i u Moluhama gdje je nepropisno deponovan. Također, imaju ogromne količine hlora koji je visoko toksičan gas i imaju nepoznate količine opasne žive koja je nezbrinuta i nalazi se u blizini rijeke Jala preko koje može otići sve dalje do Save, pa i u Dunav.

'Crvene zone' BiH

RSE: Znate li koliko ovakvih zona sa industrijskim toksičnim otpadom ima u BiH i koliko su one opasne po ljude i životnu sredinu?

Arsenijević: U BiH ima nekoliko takozvanih ˝crvenih zona˝ koje su najopasnije zone u Evropi. To je ono što je zabrinjavajuće. U samoj Tuzli pored navednih imamo još 3-4 opasne zone, a to su ˝Global Ispat Koksna Industrija˝ (GIKIL) u Lukavcu nadomak Tuzle, imamo šljačišta postrojenja termoelektrane, imamo bijelo more (taložnica "bijelo more" fabrike Sisecam soda Lukavac op. rse). U Mostaru imamo deponiju Uborak gdje se našao i piralen ( kancerogeno izolatorno ulje op. rse) koji se nalazi i u Banjaluci u krugu nekadašnje fabrike Incel.

Što se tiče Banjaluke, ovdje imamo uključenost UNDP-a koji je duboko uvučen u ovo i ponaša se, da kažem sramotno, jer mešetare i kriju od ljudi nalaze češke firme ˝Dekonta˝ koja je radila istraživanja u samom postrojenju Incela. Zatim, imate grad Banjaluku čiji je gradonačelnik Draško Stanivuković obećao u maju predstaviti Dekonteova istraživanja i mi to čekamo. Zatim, imate Vladu Republike Srpske (RS) koja pokušava da štiti interese kompanija koje su unutar kruga Incela koji je sada poslovna zona, i koja ne drži ovo kao pitanje od javnog interesa.

Godine prošle, toksični piralen i dalje u Banjaluci

Sam piralen je toliko kancerogen da se već krajem 1970-ih prestao koristiti u Evropi. Vi sad imate tamo neke vrste uzorkovanja i nekoliko različitih istraživanja i mi sad zaista ne znamo o kojoj količini piralena se radi. Ono što znamo jeste da su zabilježene oko 33 hiljade puta veće doze od dozvoljenih. Na 16 i po odsto uzoraka imaju vrlo visoke vrijednosti prisustva piralena.

Ovo su podaci iz djelomično objavljene studije Dekontea, u kojoj je rečeno i da je za sanaciju neophodno obuhvatiti između 9 i 10 hiljada metara kvadratnih prostora oko Incela. To vam je 1,1 odsto ukupnog područije Incela. Ono što je u svemu katastrofalno je da ne postoji nikakav plan i ne postoji nikakava legislativa da se izvrši dekontaminacija ovog tla, a ulje piralen je toliko dugoročan da se neće ni početi razgrađivati za naših života, a njega mogu samo razgraditi visoke temperature.

RSE: Kakvo je stanje sa ostalim ˝crvenim zonama˝ poput Mostara?

Arsenijević: U Mostaru je katastrofalne stanje, gdje smo mi otkrili da je mulj koji je sadržavao piralen odvožen dole na deponiju Uborak na prečišćivače. Takođe, medicinski otpad se tamo nepropisno odlagao. Dakle, imate jednu situaciju da svi oni koji su na vlasti se ponašaju kao mafija i pokušavaju da sakriju taj otpad.

Zato mi u platformi ˝Zemlja-voda-zrak˝ radimo na nivou cijele BiH da pokažemo kako je ista logika u svim djelovima zemlje gdje imate elite koje imaju mafijašku strukturu i koji svjesno truju i svoju i našu djecu i nas same. Ja vam odgovorno tvrdim da će buduće generacija njima suditi za ove ekološke zločine kao što se sudilo za ratne zločine.

Opasnost po zdravlje građana

RSE: Postoje li istraživanja i rezultati o tome koliko su ove materije opasne po zdravlje građana koji žive u njihovoj blizini?

Arsenijević: Ovo je veliki problem za javno zdravlje u cijeloj BiH i u svim ovim zonama. Recimo, imate naselje Divkovići u okolini Tuzle gdje imate čitave generacije ukućana koje su umrle od kancera. Medicinska istraživanja su vrlo bojažljiva zato što ne smiju da otvoreno pričaju o tome, ali postoje hrabri doktori koji pokušavaju da nađu razlog zašto baš na tim mjestima umiru od unuka do djedova i baka i zašto je ovo naselje postalo jedna velika grobnica.

Isto tako, interesuje me zašto se u Banjaluci Zavod za javno zdravstvo Republike Srpske ne bavi ovim pitanjima kada znamo da su, recimo vatrogasci koji su gasili požar na transformatorima koji su sadržavali piralen u Incelu oboljeli, jer nisu imali propisnu zaštitnu opremu. Takođe, znamo da ljudi masovno oboljevaju od malignih bolesti, iako imamo nevladine organizacije i novinare u Banjaluci koji stalno na to upozoravaju.

Jednostavno, ne postoji spremnost na nivou cijele države da kažemo da mi ne smijemo praviti od ove zemlje zone žrtvovanja i zone u kojima ne možemo živjeti.

Plaćanje cijene

RSE: Koji su razlozi zašto se skoro 30 i više godina po ovom pitanju ništa nije radilo? Šta bi trebalo uraditi i koliko bi to koštalo?

Arsenijević: Zadnjih 30 godina se ništa nije radilo, jer ste imali jednu klasu koja se pravila na masovnim grobnicama, na klanju i ubijanju i bezočnoj pljački ovog naroda. To je bila naša tranzicija u kapitalizam. Sad imate tu istu klasu ljudi koja je zataškavala ratne zločine i koja se bogatila i dan danas se bogati na tome, pa njima nije u interesu da se ovim bave i to od njih ne možemo ni očekivati.

Oni će svoju djecu i svoje voljene zbrinuti i poslati ih vani sa našim prama koje su od nas ukrali. Drugo, vi imate konstantno prebacivanje odgovornosti sa jednog na drugi i treći nivo vlasti koji omogućava lov u mutnom kako se ne bi ništa uradilo.

Treća stvar je pitanje koliko bi to koštalo. Nas je to već koštalo izgubljenih ljudskih života i koštaće nas još dugo u budućnosti. Svako ko ovo čita u Tuzli, Mostaru, Sarajevu, Banjaluci ili bilo gdje u BiH, mora da zastane i razmisli da dok čita ove redove istovremeno njih i njihovu djecu truju bezobzirno i bez ikakvog stida.

Kada je u pitanju novac, uklanjanje i sanacija toksičnog otpada košta jako mnogo. Recimo, izvoz jednog kilograma toksičnog otpada kruksa koji bi se negdje vani sanirao i uništio košta 2,5 KM (1,25 evra) po kilogramu zagađene zemlje. Znači, ako vi imate 2.500 tona takvog materijala samo na jednom mjestu u Tuzli, mi govorimo o stotinama miliona evra.

Zato moramo da napravimo strategiju kako ovo riješiti i spriječiti da to toga više ne dođemo. Takođe, ne treba dopustiti da nečiji pojedinačni interesi i krađa budu stavljeni van ikakve kažnjivosti. Jednostavno, ne smijemo dopustiti da ti interesi prevladaju nad opštim javnim interesom građana ove zemlje.