Reforme pa proširenje: Kako francusko-njemački dokument plovi otvorenim morem EU

Reforma Evropske unije ponovo je jedna od užarenih tema. To je zbog toga što Unija sve više razumije da će morati da se proširi, što je postalo jasno nakon ruske invazije na Ukrajinu. Ali, na pitanje kada će EU biti spremna da primi nove članice može se odgovoriti tek kada Brisel razradi kako će funkcionisati kada sa sadašnjeg broja od 27 članica pređe na 30 plus članica.

U tom kontekstu značajan je izvještaj na 60 stranica pod nazivom "Jedrenje na otvorenom moru: reforma i proširenje EU za 21. vijek", objavljen 19. septembra.

Prije svega zato što su izvještaj pokrenule Francuska i Njemačka, dvije najveće zemlje članice bez kojih ništa u EU zaista ne funkcionira.

Mjesecima je 12 organizacija (koje sebe nazivaju "Grupom dvanaestorice") iz dvije zemlje raspravljalo o tome šta treba promijeniti unutar Unije kako bi se primili novi članovi. Ili slikovitije rečeno: koje dijelove kuće treba ojačati prije izgradnje dodatnih prostorija.

Na neki način, ovo dolazi pred nekoliko debata koje će se održati na najvišem nivou, počevši od lidera EU u Granadi 6. oktobra, sa ciljem da se donesu neke odluke o narednim koracima prije novog sastanka u Briselu 14. i 15. decembra.

Neće se uzeti u obzir sve što je predloženo u dokumentu, ali on nudi dobru indikaciju o nekim stvarima koje će proširena Unija morati učiniti kako bi ostala politički bitna u budućnosti.

I dok bi ovo mogla biti vježba uglavnom za političke entuzijaste u državama članicama, šest kandidatskih zemalja za članstvo u EU na Zapadnom Balkanu, kao i Gruzija, Moldavija i Ukrajina, trebali bi uzeti u obzir jer će to biti monumentalni zadatak koji će uticati i na njih.

Ili kako se u dokumentu beskompromisno kaže: "EU još nije spremna da dočeka nove članice, ni institucionalno ni politički". A onda još dodatno naglašava: "Ne slažu se sve vlade da je proširenje EU na Zapadni Balkan, Ukrajinu i Moldaviju zaista geopolitička nužnost. Isto tako, poboljšanje kapaciteta EU za djelovanje ili zaštitu osnovnih principa EU ne mora nužno imati podršku u cijeloj EU."

Nije ni čudo što dokument prvo stavlja naglasak na jačanje vladavine prava unutar Unije. Možda se o tome ne govori otvoreno unutar EU, ali jedna od glavnih zamjerki u mnogim zapadnim državama članicama EU sa proširenjem EU na istok 2004. i 2007. godine bio je percipirani rast demokratskog nazadovanja.

Neki od primjera su aktuelni pravni procesi protiv Mađarske i Poljske, istraga o zloupotrebi fondova EU prethodne vlade Češke ili odbijanje da se Bugarska i Rumunija puste u šengensku zonu zbog straha od korupcije.

Kako bi se izbjegla ova pitanja u budućnosti i potencijalno sada prevazišla neka od njih, u dokumentu se predlaže proširenje obima zamrzavanja fondova EU za neizvjesne zemlje članice, što se već dešava za Mađarsku, ali u ograničenom obimu.

Ali isto tako, da se ukloni pravilo jednoglasnosti u članu sedam procedure koje bi moglo dovesti do toga da države članice EU izgube ključna glasačka prava u Vijeću u korist većine od četiri petine država članica i da imaju automatske sankcije pet godina nakon prijedloga za pokretanje procedure. Do sada su Mađarska i Poljska, koje su obje pod ovom procedurom, uspjele zaštititi jedna drugu svojim pravom veta.

Zatim slijede sve predložene institucionalne promjene kako bi se poboljšala funkcija proširene EU. Veći budžet EU je neophodan, s tim da EU može prikupiti više vlastitih sredstava putem poreza, a ne oslanjajući se samo na doprinose država članica. Iznosi se i mogućnost povećanja zajedničkog duga EU – nešto što je bilo anatema posebno za Njemačku tokom krize u eurozoni, ali je prihvaćeno kao jednokratna mjera za ponovno pokretanje ekonomije EU nakon zatvaranja zbog pandemije.

Ne bi trebao da se povećava broj članova Evropskog parlamenta preko sadašnjih 751 – što znači manje poslanika za sve zemlje. Ne bi svaka država članica trebala imati svog povjerenika, što je sada slučaj, ili kao kompromis – uvesti “glavne povjerenike” i samo “komesare” s tim da je samo prvima dozvoljeno da glasaju o pitanjima. Imati vlastitog komesara izvor je nacionalnog ponosa, stoga ne bi trebalo očekivati da će zemlje članice EU biti previše zainteresirane za smanjenje broja.

Ali to nije ništa u poređenju sa možda najkontroverznijim aspektom čitavog dokumenta: "prije sljedećeg proširenja, sve preostale političke odluke trebale bi se prenijeti s jednoglasnosti na glasanje kvalifikovanom većinom" (poznato kao QMV, procedura glasanja u Vijeću koja znači da odluka se donosi ako 55 posto država članica EU glasa za, što predstavlja najmanje 65 posto cjelokupne populacije EU). To bi značilo prekid prava veta u osjetljivim oblastima kao što su odluke o proširenju, vanjska politika i fiskalna pitanja.

Evropski parlament bi također dobio ovlasti za suodlučivanje u nekim od ovih oblasti u što bi značilo ništa manje nego dalju federalizaciju EU.

Sve ovo bi se postiglo samo promjenom ugovora, što su države članice do sada htjele izbjeći jer je dogovaranje komplikovano i otvara sve vrste političkih i pravnih izazova. Dakle, shvatili ste - ovo će biti teško.

Dakle, gdje proširenje konačno stupa na scenu? Ako EU uspije da se podvrgne reformama, onda bi se moglo uskoro dogoditi.

Michel predlaže prijem novih članica u EU 'do 2030.'

Baš kao što je nedavno predložio predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel, autori preporučuju postavljanje cilja da obje strane (EU i zemlje kandidati) budu spremne za proširenje do 2030. godine. Zatim se navodi devet principa koji bi trebalo da "proces učine efikasnijim, kredibilnijim i politički vođen".

Neki od principa su prilično očigledni. Prvi, prikladno nazvan "prvo osnove", naglašava "pridržavanje vladavine prava i demokratskih principa". Ništa novo.

Isto vrijedi i za drugi "geopolitički princip" koji napominje da bi trebalo biti potpuno usklađeno s vanjskopolitičkim odlukama EU – taj kriterij već postoji. Zatim, postoji obećanje da bi EU trebala pružiti više tehničke pomoći za ubrzanje domaćih reformi i osigurati redovniji dijalog između Evropskog parlamenta i parlamenata kandidatskih zemalja. Ništa spektakularno.

Ali, onda postaje zanimljivo. "Nema ubrzanog prijema" određenih zemalja, za šta se Ukrajina zalaže, jer bi to "štetilo integraciji u EU i narušilo povjerenje u druge zemlje kandidate".

Ali, to ne znači da će proces proširenja biti spor. Kako bi se riješile pojedinačne države članice EU koje imaju priliku staviti veto na svako otvaranje i zatvaranje svih 35 pristupnih poglavlja EU, što je nešto što je uobičajeno u današnjoj EU, predlaže se potpuni prelazak na QMV uz samo konačnu odluku o stvarnoj pristupanje nove države članice uzeto uz "dvostruku jednoglasnost" – što znači sve države članice plus njihovi nacionalni parlamenti putem ratifikacije ugovora o pristupanju.

Drugi princip poziva na "postupno uvođenje" zemalja kandidata u različite oblasti EU, kao što je na primjer puno učešće u određenim područjima politike EU kao što su energija ili obrazovanje, ali uz "princip reverzibilnosti" koji podrazumijeva gubitak ovog djelomičnog pristupa ako postoji "nazadak u kriterijuma za učešće."

Ali, najintrigantniji od devet principa je možda "rješavanje sukoba" koje nudi neke snažne naznake zemljama poput Gruzije, Kosova, Moldavije, Srbije i Ukrajine koje na ovaj ili onaj način imaju teritorijalna pitanja.

U njemu se navodi da "iz razloga sigurnosti i stabilnosti, zemlje s trajnim vojnim sukobima ne mogu pristupiti EU. Isto važi i za zemlje koje imaju teritorijalni sukob sa drugom zemljom kandidatom ili državom članicom EU."

Zatim se kaže da će "pristupanje zemalja sa spornim teritorijama sa državom izvan EU morati uključiti klauzulu da će te teritorije moći pristupiti EU samo ako su njihovi stanovnici voljni to učiniti".

Drugim riječima, mnogo je toga za procesuirati. Na sve strane.