Srbija je 'prepoznala' Hrvatsku kao snagu koja bi mogla ometati njezin put u EU

Hrvatska se ponosi s NDH. Hrvati se diče onim čega se civilizirani svijet srami. Oni su nasljednici fašista, nacista i ustaša koji su ubijali Srbe - govori srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić.

- Srbija kontinuirano slavi ratni zločin, njihov rječnik podsjeća na ratne devedesete, vrijeme Slobodana Miloševića i velikosrpske agresije na Hrvatsku - uzvraća hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač.

Najnoviji verbalni rat Hrvatske i Srbije razbuktao se uoči, uvijek delikatne, godišnjice Oluje, ali obje vlade, koje su tehničke, što daje dodatni začin ovom ljetnom i bizarnom prepucavanju. Retorika je zapjenjena, a mučne riječi pljušte sa svih strana.

Sve se ovo događa u vremenu postojanja relativno snažnih revizionističkih tendencija u Hrvatskoj u odnosu prema NDH, dok je s druge strane u Srbiji rehabilitiran četnički lider i kolaboracionist u Drugom svjetskom ratu Draža Mihailović, a traje postupak rehabilitacije Milana Nedića, šefa marionetske nacističke Srbije, koji se osobno Hitleru pohvalio da je Beograd prvi “Judenfrei” grad, dakle očišćen od Židova.

Žrtve i zločinci

- U Hrvatskoj imamo problema s “definiranjem” žrtve i zločinca. Ubojice hrvatskih emigranata u javnosti se naziva zločincima, dok se ubojstva koja su počinila hrvatski emigranti proglašavaju patriotskim činom. Ubojstva hrvatskih civila tijekom Domovinskog rata su bez sumnje stravičan zločin. Međutim, zašto nam je to, bez ikakve zadrške i bez ikakvog “ali” teško reći i za ubojstva srpskih civila tijekom 1991. ili nakon akcije Oluja - kaže povjesničar Hrvoje Klasić.

Srbijanski povjesničar Milivoj Bešlin kaže da je stavljanje Nedića na popis “srpskih predsjednika” ili u knjigu “Sto najvećih Srba”, zapravo davanje legitimiteta njegovoj kvislinškoj “državi”. Naime, ako je Nedić legitimni predsjednik srpske vlade, onda je Srbija od 1941. do studenog 1944. godine bila “prava država”, a partizani koji su se borili protiv nje (i okupacije) su remetilački faktor i banditi. - Ako je to tako, onda je Srbija bila dio nacifašističke koalicije, a to sa sobom povlači i određene političke i povijesne konzekvence - kaže Bešlin.

- Bojim se da ovo natezanje ide po sistemu spojenih posuda - kaže srbijanski komentator Miloš Vasić. Ne mogu se oteti dojmu da su ove antihrvatske, odnosno antisrpske propagande i provokacije smišljene samo da se pomogne desnim kolegama s druge strane Dunava. Prema njemu, HDZ je u panici zbog mogućeg gubitka izbora pa zaoštravanjem odnosa sa Srbijom želi podići “rejting”. - A u Beogradu im svesrdno u tome pomažu - ističe Vasić.

- Koliko god ova “prepiska” bila mučna, meni nalikuje na lavež krezubih pasa, čiju opasnost ne treba preuveličavati, ali ni marginalizirati, mada bih osobno najradije to učinio - kaže bard hrvatske diplomacije Ivica Maštruko. Za Maštruka istupi Mire Kovača su ne samo u funkciji predizborne kampanje i animiranja desnog biračkog tijela koje je, čini se, malaksalo, nego i iz osobnih razloga.

- Kovač se bori za opstanak u Plenkovićevom HDZ-u, u koji se sasvim ne uklapa, pa se s antisrpskim stavom želi promovirati kao favorit desnog krila stranke. Poznati srbijanski analitičar Miloš Vasić kaže da se i Ivica Dačić bori za naklonost Aleksandra Vučića, kako bi ga ostavio u vlasti, a koji ga već mjesecima drži na laganoj vatrici.

- Povijesni revizionizam i u Srbiji i Hrvatskoj je prije svega refleks nacionalističkih ideologija - kaže Bešlin. Naime, smatra on, oba društva su zasnovana na nacionalističkoj paradigmi kojoj je imanentan antikomunizam kao središnja vrijednost. A tamo gdje je antikomunizam ključan, nema mjesta i za antifašizam. Naposljetku, ono što je kvislinge i okretalo jedne drugima bio je radikalni antikomunizam.

- Srbija i Hrvatska danas su zasnovane na nacionalizmu i antikomunizmu. I prirodno je da vladajuća ideologija danas svoje ideološke pretke koji su svi završili rat u nekom vidu kolaboracije, želi osloboditi te stigme suradnje s fašizmom i zločina koji su u to ime počinjeni u Drugom svjetskom ratu. Kako kaže Klasić, nekadašnji nacikolaboracionisti sada se predstavljaju kao borci protiv komunizma i za nacionalne interese, time se želi opravdati njihovi zločini, a kolaboracija prikazuje, u najboljem slučaju “nužno zlo”.

Pravi Hrvati

Klasić kaže da je problem to što se zagovornici rehabilitacije hvataju za jedne “argumente”, a odbacuju druge, u prvom redu ideološke.

- Početkom 90-ih se stvara narativ da je pravi Hrvat smo borac protiv Jugoslavije (na koju se nekritički gleda samo kao antihrvatsku tvorevinu), komunizma (na koji se gleda samo kroz vizuru Bleiburga i Udbe koja ubija “borce za hrvatsku stvar”) te za neovisnost (NDH - kakva je, takva je - naša je), a kad se to dnevnopolitički i propagandno pojednostavi i banalizira, ispada da te kriterije zadovoljavaju - ustaše! Dakle, nastavlja Klasić, ustaški pokret tako postaje ključno mjesto rehabilitacije povijesti, ali se isključivo gledalo na 10. travnja 1941. kao dan ostvarenja same države, a ideologija, suština režima, rasni zakoni, progoni, logori, prodaje Dalmacije, zločini, guraju se u drugi plan. No, kaže Klasić - ustaški režim jest nacifašistički, rasistički, antisemitski i ultimativno zločinački, pa ma koliko ga vi zamatali u “borbu na samostalnu državu”.

- Sve ovo dobro dođe Hrvatskoj za kampanju, a Srbiji recimo da baci u zapećak prigovore Haaškog suda o nesuradnji - kaže Vasić.

Maštruko misli da je razlog i u tome što je Srbija “prepoznala” Hrvatsku kao snagu koja bi je mogla ometati i destruirati na putu u EU, pa unaprijed žele otupiti njenu oštricu tako da ističu one stvari koje Hrvatsku mogu kompromitirati, kaže Maštruko.

I jednima i drugima povijesni revizionizam treba da bi “dokazali” sadašnju paradigmu - Hrvatska je bila rob u Jugoslaviji, a Srbija ionako krivnju za ratove u 90-ima želi podijeliti s drugima, prikazujući i sebe kao žrtvu, a pogotovo ne može otrpjeti da su izgubili rat i to od Hrvata.

Bešlin stoga smatra da se rehabilitacija notornih nacističkih marioneta, poput Nedića i Draže Mihailovića, radi s ciljem rehabilitacije fašizma, ali i da se “na tragu toga opravdaju zločini i zločinci ratova 90-ih”.

- Na taj način se rehabilitiraju ideje, ciljevi i metode primjenjivane i u ratovima 90-ih, jer ne rehabilitira se Nedić ili Mihailović zbog njih samih, još manje zbog povijesne istine; rehabilitiraju se kako bi njihova ideologija nastavila živjeti - kaže Bešlin, smatrajući da je pravi cilj revizije ekskulpirati povijesne stigme zbog kolaboracije i zločina. Zanimljivo da oba nacionalizma, kaže Bešlin, žele “prikovati” Hrvatsku za ustaštvo, mada je bjelodano da je Hrvatska bila većinski partizanska, odnosno antifašistička. - U Srbiji se zbog dnevno-političkih potreba želi reći da je današnja Hrvatska nasljednica NDH, a ratovi 90-ih se promatraju kao dio jedne cjeline s Drugim svjetskim ratom, kao da su ratovi 90-ih kontinuitet koji se naslanja na Drugi svjetski rat koji nije okončan. Time se, smatra Bešlin, želi prikriti odgovornost Miloševićeve Srbije za ratove 90-ih.

- Političari koji najviše na tome inzistiraju (Tomislav Nikolić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin, Aleksandar Vučić) su 90-ih bili akteri te politike, kaže Bešlin, napominjući kako je apsurdno da je njima najveći saveznik hrvatski nacionalizam koji je u velikom usponu posljednjih godina, pod utjecajem desnog krila HDZ-a, koji relativizira NDH.

Da Dačić i Vučić stvarno misle da je današnja Hrvatska NDH, onda valjda ne bi ni imali diplomatske odnose s tom NDH niti bi na bilo koji način s njoj kontaktirali, kaže Klasić. To služi u propagandne dnevnopolitičke svrhe jer dolazeći u Zagreb, a govore da je ovo NDH, sami obezvređuju zločinački karakter pravog NDH. Problem je, nastavlja Klasić, što se to radi za unutarnje potrebe, a strašno je da to nailazi na plodno tlo čim se toliko koristi.

Tuđe dvorište

Moj osjećaj je, kaže Klasić, da političari generalno, i u Srbiji i u Hrvatskoj, kada ulaze u komentiranje prošlosti pokazuju veliko neznanje. Bilo da se radi o izjavi da je Stepinac “ključni ideolog najgore nacističke vlasti” ili kada se navijače koji vole uzvikivati “Za dom - spremni” naziva “orjunašima”. Osim neznanja, još nešto mi upada u oči - većina političara voli čistiti u tuđem dvorištu, a pritom zanemare svoje. Srbi u svojoj prošlosti imaju puno ličnosti s kojima se mogu ponositi, pa i iz vremena Drugog svjetskog rata. Draža Mihailović i Milan Nedić to nisu. Unatoč tome što je dokazano da se radi o kolaboracionistima odgovornima za brojne zločine nad nedužnim civilima, ne sjećam se reakcija iz srbijanskog političkog vrha kojima bi se to jasno i glasno reklo. Naprotiv, upravo su oni i stvorili atmosferu njihove rehabilitacije. Najgore od svega je korištenje povijesnih događaja i ličnosti u dnevnopolitičke svrhe. Lako što to pokazuje njihovo nesnalaženje u prošlosti, puno opasnije po društva koja vode jest to što pokazuje njihovo nesnalaženje, tendencioznost i malicioznost u sadašnjosti.

Maštruko smatra da su povijesne “revizije” zabrinjavajuće i slične i u Srbiji i Hrvatsko i dodaje da je svaka revizija ustaštva, koju na žalost neke snage u Hrvatskoj provode, ima utjecaj na odnose sa srpskom manjinom u Hrvatskoj te su zato i delikatnije.

- Rehabilitacija Nedića kod nas može izazvati zgražanje na općoj civilizacijskoj razini, ali rehabilitacija ustaštva osim te civilizacijske ima i dodatnu osjetljivost sa srpske strane jer su oni bili direktne žrtve tog režima, koja je razumljiva, kao kada u Srbiji veličaju Mladića ili Karadžića, za Hrvate to ima dodatnu osjetljivost, jer su bili njihove izravne žrtve - ističe Maštruko.

Vasić smatra da obje države ovo kompromitira pred Europom te potvrđuje sve predrasude koje ona ima prema nama, a objektivno, kaže i Maštruko, Bruxelles se neće previše uzbuđivati dok je to u domeni “lajanja”, ali se mogu očekivati packe, jer im ovakvi problemi uz migrante, terorizam, Orbana i Poljsku ne trebaju.