Musić o političkoj sceni Crne Gore: Vrijeme kalkulanata, loših imitatora i prevaranata

Crna Gora je ranjiva na 'poplavu' raznih politikanata, premijer Abazović iznevjerio je očekivanja gotovo svih koji su ga podržavali a Demokratska partija socijalsta (DPS) Mila Đukanovića živi u nadi da će joj se vlast vratiti sama od sebe, dio je ocjena Aleksandra Musića, politikologa iz Zagreba.

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa za Jakova Milatovića predsjednika Crne Gore kaže da je riječ o 'lukavijoj varijanti Momira Bulatovića, koja je dočekala svojih pet minuta'. Bulatović je bio predsjednik Crne Gore nakon devedesetih godina koji je do kraja slijedio politiku Slobodana Miloševića.

Očekuje da će lider Evrope sad, koja je osvojila najviše glasova na junskim parlamentarnim izborima, Milojko Spajić Vladu formirati bez Demokratskog fronta, kojeg će umiriti pozicijama 'po dubini'.

U pokušaju rješavanja aktuelne institucionalne krize, u junu su održani vanredni parlamentarni izbori. Čeka se proglašanje konačnih rezultata, konstituisanje novog parlamenta a potom i izbor Vlade.

Prethodno su u aprilu održani predsjednički izbori, na kojim je Đukanovića pobijedio Jakov Milatović, jedan od dvojice lidera pokreta Evropa sad.

Crna Gora je, nakon smjene trodecenijske vlasti Đukanovićevog DPS-a, avgusta 2020. smijenila dvije vlade, od kojih poslednja, s Abazovićem na čelu, skoro godinu funkcioniše bez povjerenja parlamenta.

RSE: Komentarišući izbor Jakova Milatovća za predsjednika Crne Gore, odmah nakon izbora u aprilu, rekli ste da to nosi određene političke nepoznanice? Je li danas nešto jasnije?

Musić: Ideološki gledano, ogoljeno od ukrasa - radi se o nešto lukavijoj 'momirbulatovićevštini' koja je dočekala svojih pet minuta.

Ukratko, Milatović govori tamo gdje je to lako i korisno mu o korupciji, podjelama, 'ratovima 90-ih', DPS-u, a glasno ćuti ili se ulizuje tamo gdje nasuprot sebe ima daleko snažnije, katkad i veto-igrače poput ambasada, mitropolita SPC u Crnoj Gori Joanikija, Aleksandra Vučića, Milorada Dodika, rektora Vladimira Božovića...

To mu, zasad, možda nosi političku korist, ali takvo kalkulisanje nema ničeg državničkog, što je dužnost predsjednika i što trenutak vremena traži.

Vanjskopolitički gledano, Milatović će slijediti NATO i EU, ne zato što ne znam koliko vjeruje u navedene, nego zato što dobro zna gdje su moć i milost.

Pod maskom 'regiona' i 'popravljanja odnosa' biće u intenzivnijoj komunikaciji sa režimom u Beogradu, ali će u toj igri polako i tiho, šta god radio, neminovno gubiti.

Nezavisno od kompleksne zajedničke istorije, njegovi sagovornici, nažalost, nisu naivni pomiritelji, neiskvareni nacionalizmom, nego uigrana realpolitička struktura koja Crnu Goru ne smatra ravnopravnom.

Ta struktura igra na duži rok, a zbog strukturne asimetrije između dvije države naivni crnogorski iskoraci se shvataju kao slabost i geopolitička prilika. Milatović će to naučiti na teži način.

Igra 'sviđanja svima' koju Milatović, makar nominalno, pokušava da igra je i vrlo tanak led. Mali je korak do toga da te svi zamrze.

Polovinu društva je već razjario, a one koji budućnost Crne Gore vide u radikalno drugačijem državnom i vrijednosnom okviru nikad neće moći zadovoljiti ma koliko im se umiljavao jer oni imaju svoje legitimne predstavnike – iskrenije, glasnije i dosljednije.

Ne treba zaboraviti kako je Milatović pobijedio.

Nije se primarno glasalo za njega, nego protiv dotadašnjeg predsjednika Mila Đukanovića. Na sljedećim predsjedničkim izborima će se glasati o njemu kao takvom, pa će mu se u takvoj situaciji svaki potez i svaki detalj vrednovati.

RSE: I prije nego su počeli pregovori o novoj vladi 'zapeli' su oko učešća dijela nedavno rasformiranog Demokratskog fronta, prema kojem Zapad ima rezerve. Ima li Evropa sad, kao najbolje plasirana na izborima, snage da iznese taj proces s obzirom na heterogenost partije ali i politička neslaganja njenih lidera Milojka Spajića, kao najizvjesnijeg mandatara i predsjednika Jakova Milatovića?

Musić: Pretpostavljam da će Milojko Spajić na kraju odigrati na sigurno i formirati Vladu s Demokratama, Socijalističkom narodnom partijom i manjinama, kojima će nastojati da smanji kadrovske apetite, a DF će umiriti sada već zloglasnim 'pozicijama po dubini', i tako poput bivšeg premijera Zdravka Krivokapića i Abazovića kupiti njihovu relativnu tišinu.

Spajiću je u mnogočemu politička sudbina isprepletana sa njegovim političkim čedom, programom Evropa sad 2. Milatović je osjetio kako bi u realizaciji programa moglo biti poteškoća te lukavo napravio korak unazad, a isto to će, ako stvar završi fijaskom, napraviti i ostali partneri u budućoj vlasti.

Milojko Spajić će tako, ako podbaci, preko noći od heroja postati žrtveno jagnje i u vlastitoj stranci, a kamoli šire. Pitanje je da li je toga svjestan i vjeruje li uopšte u trajniju lojalnost svojih stranačkih saboraca.

RSE: Kakva se reakcija stranaka rasformiranog proruskog i prosrpskog DF-a, konkretno Nove srpske demokratije i Demokratske narodne partije, može očekivati ukoliko ne uđu u vladu?

Musić: U supstancijalnom smislu – slaba ili nikakva. Bivši DF je izgubio onu protestnu moć koju je imao 2015. i 2016, a i lukrativne pozicije u Podgorici i na nivou države su ih pomalo razmazile. Odustalo se od pokušaja šireg društvenog zahvata, Nova srpska demokratija i Demokratska narodna partija su se vratili svojem užem biračkom jezgru.

Tektonskim promjenama na sceni, nastalim odlaskom DPS-a u opoziciju, snaga za stvaranje širokog protestnog fronta osjetno se smanjila, a time i snaga za ozbiljniju destabilizaciju i uličnu ucjenu.

Na kraju krajeva, pravi posao odavno se ne obavlja na ulici, nego na društvenim mrežama i u popularnoj kulturi.

Tu su oni akteri bliski bivšem DF-u najuspješniji, a procrnogorske snage najneuspješnije. Ne trebaju vam fotografije uličnih nereda, dovoljno je baciti pogled na stavove birača mlađih od 30 godina – to su, ako se nešto korjenito ne promijeni, neki budući ulični neredi.

Inače, u kontekstu Crne Gore činjenično je tačnije govoriti o pro-putinovskom i pro-vučićevskom, ne nužno o ruskom i srpskom.

Naime, neoboljševički režim koji danas mrcvari Ukrajinu i njegovi pijuni nemaju ništa s Rusijom u koju su Knjaževina i Kraljevina Crna Gora iskreno gledale. Osim toga, crnogorski Srbi jedna autohtona i heterogena zajednica unutar crnogorskog društva, koju ne treba izjednačavati s pro-vučićevskim, bivšim DF-om.

Činjenica je da se u Crnoj Gori često specifična kulturološka istorija lukavo i manipulativno koristi za vrlo trenutne i vrlo prizemne geopolitičke potrebe.

RSE: Da li je, nekada moćna Đukanovićeva DPS, iskoristila političko nesnalaženje i autogolove stranaka novih vlasti u poslednje tri godine?

Musić: Nije. DPS je svojevremeno kod protivnika, kada su ga i najviše mrzjeli, uživao određeno (straho)poštovanje, a danas je predmet ismijavanja i sažaljenja.

Sama ta činjenica trebalo bi da odjekne i radikalno mijenja stranku, a umjesto toga se dešava upravo suprotno – bauljanje i mrtvilo. Kadrovsko polu-osvježavanje nije dalo bilo kakav rezultat zato što se sadržajno i operativno i dalje radi na isti način koji je donio poplavu poraza u posljednje tri godine.

Naime, DPS ne zna koje su mu prirodne teme, kako ih obraditi, koje su mu ciljne grupe, kako doprijeti do njih, okovan je vlastitom partijskom eho-komorom dok se istovremeno tlo na kojem počiva sve brže urušava.

Nižu se svađalačka saopštenja, probija negativa, robotizovano se ponavlja generika o 'evropskom putu' i 'antifašizmu' bez ikakve razrade, inovacije i emocije koju bi izazvali u očima prosječnog građanina, a naivno se nadaju pomoći stranaca.

Stranački lideri i dalje loše imitiraju bivšeg predsjednika stranke i države Mila Đukanovića.

Čini mi se kako DPS živi u nadi da će mu se vlast ponovno 'dogoditi', da će se svi trenutni akteri politički samoubiti pa će im vlast sama od sebe pasti u krilo.

To je u politici redovno kobna računica. Stvar je jednostavna - ako sve vrijeme sistemski ne radiš kao da jurišaš na 50 odsto na izborima, prije ili poslije, htio-ne htio, ideš prema 5 odsto.

U svemu ovome manje je bitno šta će biti s DPS-om. Bitno je šta će biti s Crnom Gorom.

Državi koja nema adekvatne stranke lijevog i desnog centra, koje dobijaju i gube izbore, ali uvijek i svuda uspješno brane državni i civilizacijski minimum – upitna je zdrava budućnost.

U Crnoj Gori glavna stranka lijevog centra ubrzano slabi, a stranka desnog centra nikad nije ni postojala, pa je politička scena time ranjivija na poplavu različitih sezonskih prevaranata, kalkulanata, politikanata i kokošara.